Author Archives: samobor

Obično se naziva „UGARSKOM“, češće nailazimo i na naziv „TIRINŠKA“,poglavito na području njemačkoga govornog jezika.

Elizabeta je rođena u Mađarskoj(Ugarskoj), a otac joj je bio kralj Andrija II., iz znamenite ugarske dinastije Arpadovića. Prvi joj, dakle, naziv s pravom pripada po njezinu domovinskom i očinskom podrijetlu. Međutim, budući da je gotovo čitav svoj život provela u njemačkoj pokrajini Tiringiji i bila udata za tirinškog landgrofa LJudevita, nije manje opravdan ni onaj drugi naziv.

Osim godine, 1207., nije sigurno kojega je datuma i u kojem mjestu Elizabeta rođena.
Svi Elizabetini životopisci tvrde da je od najranijeg djetinjstva bila upravo čudesno pobožna, osim što je pokazivala i neobičnu sklonost prema djelima milosrđa, kažu da se i samom igrom znala lukavo poslužiti kako bi i druge, svoje male partnere, potakla i navela na molitvu, kao i da je njezino djetinje lice sjalo od sreće kad je kakvom siromahu mogla pružiti milostinju, po svemu izgleda da je Gospodin na poseban način svrnuo svoj pogled na Elizabetinu dušu već zarana i da je izvanrednim milostima obasipao njezino malo, djetinje srce.

Njezin se život odvijao filmskom brzinom, punom dramatskih raspleta i događaja. Dvadeset i četiri godine života je zaista malo stoga kao da se i samome dragom Bogu žurilo. U svakom slučaju, Elizabeta je već kao malo dijete pokazivala određene znakove svoje buduće svetosti. Poput mirnih vedrih jutara, koja već zarana navještaju lijepe sunčane dane.

Već je u djetinjstvu poslana u dvorac Wartburg u vidu ženidbe s tamošnjim grofom Ljudevitom, 1221.godine Ljudevit i Elizabeta su se vjenčali, u braku su proveli nešto više od šest godina, i kroz to je vrijeme rodila troje djece: Hermana, Sofiju i Gertrudu. Zapravo, ovo treće dijete rođeno je dvadeset dana nakon Ljudevitove neočekivane smrti – na putu u Svetu Zemlju.

Elizabeta je kročila putem FRANJE ASIŠKOG, on je bio njen vrhunski uzor i još veći poticaj kako se ljubi ISUS KRIST, kako se živi u pokori i siromaštvu te kako se pomažu nevoljni, sve do onih od kojih svijet bježi kao od kuge, baš zato jer su stvarno bili okuženi i gubavi.

FRANJO ASIŠKI bio je iznad svega čovjek molitve i unutarnje sabranosti, živeći stalno u prisutnosti Božjoj. Dodir sa franjevaštvom približio je još više Elizabetu i u tome – njezinoj od djetinjstva žarkoj pobožnosti – asiškom svecu, i ona je veliki dio dana i noći provodila na koljenima, nije kao on, primila svete Kristove rane, no imala je i ona mističnih viđenja i intimnih razgovora s Isusom.

Elizabetina prva ljubav je BOG, ali ne može se, naime, ljubiti BOG, a da se u isto vrijeme ne ljubi i bližnje, svaka druga pobožnost bila bi čisto licemjerstvo. Elizabeta je pritjecala u pomoć siromasima i nevoljnicima već od svoga djetinjstva, no sada se – po susretu s franjevcima –ta njezina ljubav vinula do herojskog služenja i do njegovanja i samih gubavaca. Upravo kao i Sv.Franjo.

Papa Grgur IX budnim je okom pratio Elizabetin životni put. Već je poznato da je u svoje vrijeme, kao kardinal, nagovorio Franju Asiškog da joj u znak odanosti i pažnje pošalje svoj plašt. Nakon što je obukla pokorničku franjevačku odjeću i obnovila zavjet čistoće – poslušnost je već davno obećala, a siromaštvo je ionako savršeno opsluživala – Elizabeta je sva sretna izjavila : Bog je uslišao moje molitve, te smatram smećem sve stvari ovoga svijeta, uz koje sam još privržena. On mi je svjedok da ni najmanje nisam zabrinuta za svoju djecu i da ih ljubim kao i svakoga drugoga od mojih bližnjih, povjerila sam ih potpuno njemu, a on neka učini s njima kako mu se svidi. Radujem se klevetama onih koji mi se protive, kao i njihovu preziru. Želim ljubiti i služiti samo Gospodina!

U Marburgu je izgradila veliku bolnicu u kojoj je i sama njegovala i liječila bolesnike. Potkraj života postala je franjevačka trećoredica, trećoredica u punom smislu riječi, pošla je stopama Asiškog Siromaška i praktički ostvarila ono što je za druge mogao biti samo san njihovih duhovnih težnji prema pravilima novog pokorničkog reda za svjetovnjake. Umrla je 17.studenog 1231., a svetom ju je proglasio papa Grgur IX 1235.g.

Sveci su uvijek takvi poštuju pravila i zakone, no iznad njih se izdižu na krilima Kristove ljubavi, jedinoga i sveobuhvatnog zakona što ga nose u svom srcu i po kojemu žive. Elizabeti nije bilo potrebno ništa drugo da postane svetom i jednom od najeminentnijih učenica i sljedbenica Sv.Franje . Svjetovni franjevački red ženskog ogranka imao je i te kakvih razloga da je izabere za svoju nebesku zaštitnicu i pokroviteljicu.

Pripremila: s. Tanja Androić

Literatura: fra Zvonimir Zlodi – Sveta Elizabeta